G7 bespomoćne i suočene s matematički sigurnim stečajem
9.
lipnja 2015
Autor: Benjamin Fulford
Lideri
grupe sedam industrijaliziranih zemalja ili G7 održavaju hitan sastanak u
Njemačkoj u uzaludnom pokušaju da izbjegnu neizbježan stečaj. Lideri
razgovaraju o Grčkoj, Ukrajini, Kini, Bliskom istoku i drugim stvarima, kao da
na neki način oni još uvijek imaju kontrolu. Lideri moraju shvatiti da tamo
vani postoji stvar koja se zove stvarnost i, bez obzira na to koliko dugo ćete
pokušavati to izbjeći, postoji način da vas to ulovi.
Činjenica
je da, s izuzetkom Kanade, Japana i Njemačke, zemlje G7 i njihove savezničke
Zapadne države imaju deficit s ostatkom svijeta u posljednjih 40 godina. Slon u
sobi o kome nitko ne govori je činjenica da najveći dužnik od svih su
korporativne Sjedinjene Američke Države.
Ostatak
svijeta donio je kolektivnu odluku da prekine financirati te zapadne vlade sve
dok ne zaustave njihovo konstantno raspirivanje rata i krađu resursa. Budući da
ostatak svijeta kontrolira većinu pravog novca (tj novac povezan s fizičkim
objektima) one kontroliraju temeljnu stvarnost. Kruh možete jesti, ali ne
možete jesti derivate ili novčanice dolara.
Možete
trgovati sa pravim stvarima poput automobila ili uljem za rižu ili pšenicom,
ali ako izgubite povjerenje, nitko neće trgovati vašim zadužnicama za stvarne
stvari. Zemlje G7, posebno korporacijske Sjedinjene Američke Države (za razliku
od Republike Sjedinjenih Država), uspjele su odgoditi neizbježno s lažnim
ekonomskim podacima, offshore crnim fondovima, i derivatima teoretski vrijednim
astronomskim iznosima.
Međutim,
nikakav broj nula dodan astronomskim ciframa unutar zapadnih banaka neće
napraviti nikakvu razliku, sve dok te nule ne budu imale ikakve veze sa
stvarnim svijetom.
Kinezi
su inzistirali na plačanju u stvarima, kao što je zlato, koje zapravo postoji.
Američka korporativna vlada je poput nekad bogatog narkomana koji je pao u
teška vremena, založio obiteljske dragocjenosti, posuđene od prijatelja,
ukradene i dugo lagao da će dobiti svoju slijedeću dozu duga. Oni su ukrali
iračku naftu, afričko zlato, japansku štednju i sve ostalo što im je moglo doći
do ruke.
Međutim,
budući da se BDP sjedinjenih Američkih Država smanjio za 21,4% od 2011 godine,
postaje nemoguće da američka korporativna vlada i dalje plaća svoje dugove koji
se povećavaju kao lopta snijega. Očiti odgovor je da se proglasi stečaj.
Problem
je u tome što vrlo malo ljudi, koji su danas živi, pamte zadnji put kada je
neka europska zemlja bankrotirala. Niti jedna anglo saksonska zemlja nije
bankrotirala tisuće godina tako da su Amerikanci još manje upoznati s tim što
stečaj zapravo podrazumjeva.
Oni
od nas koji su svedoci iz prve ruke stvari poput japanskog mjehura i bankrota
Argentine, budućnost lakše mogu vidjeti.
Usporedimo
ova dva slučaja s onim što se događa s G7 kako bi predvidjeli budućnost.
U
slučaju Japana, mjehurić je prasnuo u godinama 1190-1992. Japanska vlada je
znala još prije 1992 da je ukupni loši dug bio 200 trilijuna jena (oko 2
trilijuna dolara). Međutim, javna objava je stavila na samo 3 ili 4 trilijuna
jena. Kompanija A će prenijeti loš dug kompaniji B koja će ga prenijeti
kompaniji C, svaka s različitim rokom podmirenja. To bi bilo kao da netko
koristi svoju American Express karticu za plačanje Visa računa i onda koristi
Visa karticu da plati za svoj MasterCard i onda koristi svoj MasterCard da
plati račun American Expressa. Ova muljaža kupuje vrijeme.
Na
kraju ipak, neke od najgorih kompanija više nisu mogle sakriti svoj stečaj.
Sjećam se intervjuiranja Kichinosuke Sasakija, predsjednika Toghensha, jedne od
tih kompanija kasnih 1990-tih. On je tada bio najsiromašniji čovjek na svijetu
s neto vrijednosti od minus 9 trilijuna jena (oko 90 milijardi dolara). Nosio
je svileno odijelo koje ga je moralo koštati desetke tisuća dolara kada ga je
prvotno kupio, ali je bilo prilično iznošeno i otrcano kada sam ga
intervjuirao.
Rekao
mi je da su ga bankari držali jedva na životu na bijednom džeparcu. Bankari mu
nesu dopustiti da proglasi bankrot, jer to bi izazvalo domino efekt koji bi
neminovno doveo do najvećih japanskih banaka.
U
slučaju Europe, Grčka igra ulogu Togensha. Ako je Grčkoj dopušteno da ode u
stečaj, onda će velike europske banke morati proglasiti njihov grčki dug
nenaplaćen i tako će biti prisiljene da priznaju da su i one neplatežne. Nije
ni čudno da top menadžeri jedinica poput Deutschebank daju ostavke. Nitko ne
želi biti kapetan broda koji tone.
Međutim,
japanska iskustva s mjehurićem čine jasnim da odgađanje neizbježnog samo
pojačava sveukupnu patnju. Grci to već znaju jer su prisiljeni igrati ulogu
gospodina Sasakija, i da im se iscijedi sve što imaju da bi se njihovi bankari
mogli pretvarati da je sve dobro. Prosječni grčki prihod pao je 40% u
posljednjih pet godina, tako da se bankari mogu pretvarati da su solventni. To
će se samo pogoršavati sve dok Grčka ne proglasi stečaj.
Puno
je bolje proglasiti stečaj nego biti prikovan za neplativi teret duga.
Stečaj
ne mora biti loša stvar. Prva stvar koju ljudi moraju shvatiti je da su
financije duhovne ili psihološke. Ako Grčka ode u stečaj, ljudi, zgrade,
tvornice, farme, plaže, kuće itd. neće nestati. Jedina stvar koja će se
promijeniti je kako će ljudi odlučiti što će učiniti u budućnosti s tom
stvarnom imovinom.
U
slučaju Argentine, kao i u slučaju Islanda, proglašenje stečaja bio je kratki
oštar šok nakon čega je ubrzo uslijedio brzi rast životnog standarda. Ljudi su
također oslobođeni kandži parazitskih bankara.
Naravno,
ako Grčka ode u stečaj, to će se dogoditi i ostalim zemljama koje koriste euro.
Angela
Merkel nedavno je otišla u Kinu i Japan da traži novac ali se vratila praznih
ruku.
Budući
da ne postoji drugi izvor novca dovoljno velik da spasi euro koji podupire
Njemačka, njemački financijski sustav će slično tako vjerojatno postati
insolventan vjerojatnije prije nego kasnije.
Krajnji
rezultat će biti povratak na njemačku marku, drahmu i druge valute vezane uz
povijesne kulture.
Sada
je ovdje nešto za razmišljanje. Zgrada Europskog parlamenta namjerno je
sagrađena da podsjeća na Babilonsku kulu. Možete to vizualno vidjeti na ovom
linku:
Priča
o Bailonskoj kuli bila je da se ona na kraju raspala i svi razni narodi otišli
su svojim putem. Nova Babilonska kula bila je dovršena 1999 godine. Pitanje je,
jesu li ti planeri tada bili oni koji su znali da je europski projekt bio
osuđen da ide putem babilonske kule?
Preveo:
Fredi